Карта Балкан
Карта Балкан

Пт03292024

Вы здесь: Сербия / Сеница Сербия Материалы Культура Скулптор Катарина Трипковић: Успех – то је сам рад!

Скулптор Катарина Трипковић: Успех – то је сам рад!

Скульптор Катарина Трипкович: Успех – это сама работа!Редакција портала «Senica.ru» је направила екслузивни интервју са Катарином Трипковић, аутором споменика Милици Ракић, Тибору Церни и Милану Тепићу, значајним личностима у српском народном памћењу.

Редакција нашег портала упознала је Катарину на отварању споменика Милици Ракић, трогодишњој девојчици погинулој у НАТО бомбардовању Србије, која је постала симбол свих дечјих жртви у НАТО агресији на Југославију. Споменик се налази у Ташмајданском парку у центру Београда. Код споменика мале Милице увек леже букети цвећа. Већ тада се чинило необичним да је толико смео по свом идеолошком садржају споменик - дело младе уметнице-скулптора. После неколико година појавио се споменик, који је постао чувен већ на дан отварања, хероју одбране карауле Кошара Тибору Церни и херојски погинулом, али до краја верном заклетви - мајору Милану Тепићу. Управо на отварању споменика мајору Тепићу, ми смо се обратили Катарини и поставили јој неколико питања.

Сеница.ру и Катарина Трипкович

Посетили смо породичну радионицу Трипковић «GOSI» и изненадили се бројем писама захвалности упућених Катарини за њен рад. Међу њеним достигнућима нису само споменици постављени у београду и другим градовима Србије, већ и учешће у бројним изложбама и културним пројектима, дизајн наградних одличја за неколико балканских земаља, специјалне поруџбине од међународних организација и чак поклон-печат за Владимира Путина.

Катарина Трипкович

Катарина Трипкович

Скулптуре које је направила Катарина изложени су у више музеја и галерија у Србији. Крајем године Катаринине скулптире постаће саставни део пројекта „Јасеновац – право на незаборав“ којиће се отворити у Израелу. А почетком 2018 Катарина ће своје радове изложити у Њу-Јорку на посебној изложби при ОУН.

Замолили смо Катарину да нам укратко исприча о себо, о раду и надахнућу за стваралаштво.

Како сте одлучили да постанете скулптор? Зашто управо то, а не неко друго занимање?
Od malena sam imala ogromnu potrebu da nešto imam u rukama, bilo da je to komadić hrane ili plastelin, to je bilo jače od mene. Pravila sam razne oblike raznim materijalima, volela da crtam, uživala u svakom danu kada me roditelji odvedu u neki muzej ili galeriju, bilo da je u Srbiji ili u inostranstvu.

Period osnovne škole mi nije bio zabavan, nisam volela matematiku, hemiju, fiziku, pa mogu reći i samu školu, ali sam uživala na času likovnog.

Sa ocem sam vrlo često posećivala vajarski atelje braće Radović, koji se nalazio u mojoj ulici. Mnogo puta sam razmišljala da želim tako nečim da se bavim, da stvaram prelepa dela, bilo da su u glini, kamenu ili bronzi.

Kako se sedmi razred osnovne škole bližio kraju, morala sam početi sa priprema za prijemni ispit za srednju školu. Nisam bila ni malo srećna jer je jedan od predmeta bio matematika koja je trebala da se sprema. Misli su mi stalno išle na atelje u mojoj ulici, ona prelepa mekana glina i velelepna dela. Sve više sam počela sebe da zamišljam sa olovkom i četkicom u ruci, a pre svega sa glinom, Moja mašta je bila zagolicana i tako odlučujem da roditeljima saopštim da želim da upišem srednju školu za dizajn.

Pomalo začuđeni roditelji pristaju na predlog vajara Radovića da dolazim u njihov atelje desetak dana da procene imam li sklonosti prema umetnosti ili ne.

Imala sam goreću želju da u tih desetak dana pokažem što više mogu, da dam svoj maksimum, jer su komentari vajara morali da budu pozitivni! Tako da sam u crtanje, slikanje i vajanje unosila celu sebe, ostajavši po deset, dvanaest sati u ateljeu a da nisam ni osetila. Sve oko mene je u tim satima nestajalo, samo sam videla svoju glinu ili platno. Krenula sam da upoznajem novi svet, umetnički svet gde je sve dozvoljeno i sve može!

Došao je i taj dan, odluka i “presuda” vajara Radovića. Strepnja a opet i neka sigurnost i pozitivan osećaj su se kovitlali u meni. Mora da bude dobro, jer je umetnost ono u čemu uživam, ono što volim, ono što želim!

DA, U TEBI LEŽI UMETNIK! To su bile reči vajara.

Dizajnersku upisujem bez problema, ali to mi nije bilo dovoljno i posle trećeg razreda upisujem fakultet Primenjenih umetnosti, odsek vajarstvo, kao najmlađa na klasi.
I tako krece moj umetnički život.

Катарина Трипкович. Кириллица

Постоји мишљење да је данас тешко бити уметник у Србији. Због економских разлога и у потрази за признањем многи млади таленти напуштају земљу. Да ли је тако? Да ли у Србији постоји потенцијал за развој стваралаштва?

Svakako jeste mnogo teže u Srbiji baviti se umetnošću nego u nekoj drugoj zemlji. Umetnici se ovde slabije poštuju, njihov rad je zanemaren, stavljen je u drugi plan. Susrela sam se par puta sa takvom situacijom, gde se naručilac nekog projekta spomene više puta u toku ceremonije otkrivanja spomenika, a ja kao autor ni jedanput. Tako je bilo i 29.09.2017. kada je otkriven moj četvrti spomenik majoru Milanu Tepiću, gde ni jednom autor nije spomenut.

Finansijski uslovi jesu na nezavidnom nivou, umetnost je skup posao, posebno vajarstvo. Veliki broj sjajnih umetnika odlazi u inostranstvo i zbog finansija, ali mislim da isto tako imaju ogromnu želju da ih ljudi prepoznaju i poštuju, što smatram da je u Srbiji to na poslednjem mestu, dok je poštovanje umetnika i njegovog rada u inostranstvu na prvom mestu.

Vajanje je uživanje samo po sebi, u bilo kojoj zemlji, ali je najlepši osećaj raditi to u svojoj i za svoju zemlju, ali je poražavajuća činjenica nepoštovanje rada umetnika, a samim tim i samog umetnika.

Катарина Трипкович

Smatram da je umetnost jako bitna u poboljšanju svakog pojedinca i smatram da bilo koja zemlja koja drži do umetnosti - je mnogo naprednija od država koje umetnost stavljaju negde po strani.

Smatram da Srbija ima vrhunske umetnike, od vajara, slikara, glumaca i drugih i da malo treba da budemo među najboljima. Treba investirati u umetnost, jer jaka umetnost, stvara i jaku zemlju.

Ви сте аутор споменика Милици Ракић, Тибору Церни и Милану Тепићу – то није уобичајена тематика, ако могу тако да се изразим, за младу девојку. Зашто сте изабрали баш тај сложен са политичке, а делимично и са психолошке тачке гледишта, правац у вашем стваралаштву?

Ja sam kao vajar svestrana. Volim da se bavim slobodnom formom, anatomijom i drugim tematikama. Takođe sam uradila veliki broj idejnih rešenja pehara i medalja za razna sportska svetska, evropska i državna prvenstva, od Evropskog prvenstva u odbojci za žene 2011. godine, Evropskog prvenstva u rvanju grčko-rimskim stilom 2012, pobednički pehar za Svetsko prvenstvo rukometu za žene 2013.godine, Evropsko prvenstvo u vaterpolu 2016. godine, kao i pozlaćeni pehar i prstenje ABA lige, koji radim već tri godine za redom, ali i za mnoga druga sportska dešavanja.Opus mog stvaranja je jako širok i mislim da sam dotakla svaku temu i u svakoj uživam podjednako.

Медали. Катарина Трипкович

U mojim radovima su takođe prepoznatljivi hrišćanski i istorijski motivi. To se može videti u mom spomeniku plivaču za Bogojavljenski krst na Zemunskom keju, kao i moje rešenje i skulptura Milanskog Edikta, koju sam napravila za obeležavanje 1700 godina Milanskog edikta - priznavanja Hrišćanstva.

Jedan od pravaca moje umetničke afirmacije i inspiracije je upravo nacionalni, srpski identitet i izuzetno izražen patriotski motiv.

РаботаРабота

Radila sam na nekoliko velikih i meni jako bitnih projekata. Moj prvi javni spomenik je spomenik podignut svoj stradaloj deci u NATO agresiji 1999.godine, gde je mala Milica Rakić uzeta kao simbol. Tu je i bista mladom heroju sa Košara, Tiboru Cerni, kao i spomenik heroju majoru Milanu Tepiću. Takođe sam deo tima u projektu velike izložbe “JASENOVAC – PRAVO NA NEZABORAV”, gde mojih 18 skulptura prilkazuju patnju mog naroda.

Imam veliku potrebu da ispravim nepravdu i da se svim našim žrtvama odužim na neki način. Nisam veliki govornik, pa smatram da to treba da uradim kroz ono što najviiše volim i najbolje radim, a to je skulptura.

Smatram da ja nisam odabrala ove projekte, već su na neki način oni odabrali mene. Velika je čast raditi tako nešto ali i ogromna odgovornost. Iz tog razloga svakoj temi se posvećujem detaljno, dosta čitam i istražujem da bi tu ličnost i taj period što bolje upoznala i samim tim što bolje i vernije predstavila kroz skulpturu. To su jako teške teme, koje jako teško proživljavam, jer sam veliki emotivac, ali kada vidim završenu skulpturu, svaka suza je bila vredna toga, jer će taj lik kroz tu skulpturu biti večan.

Ви планирате да наставите вашу серију споменика војне тематике? Јер у српској историји има још много личности, чија судбина и животни пут могу да буду овековечени?

Slažem se! Imamo neverovatne heroje koji su dali svoje živote da bismo mi danas živeli slobodno. Veliki broj ljudi zaslužuju da pričamo o njima sa ponosom a ne da se decenijama o njima ćuti. Moramo da ih spominjemo jer ih ćutanjem ponovo ubijamo, a spomenici su jako lep način odati im poštu i zahvalnost.

Imam planove za razne projekte i spomenike u budućnosti, i na ovu temu ali i na druge. Nadam se raznim konkursima na temu naših heroja, gde ću se uvek rado prijavljivati i nadam se da ću neku ideju ostvariti. Uvek sam spremna za takav vid saradnje, imam veliku želju da radim za svoju državu i za svoj narod.

Катарина Трипкович. GOSI

Шта сматрате вашим највећим успехом?

Uspeh? Za svojih 27 godina mnogo toga smatram svojim uspehom. Uspeh je raditi u današnje vreme ono što najviše voliš! Uspeh je biti dobar u onome što najviše voliš! Uspeh je kada tvoj rad krasi uliceili galerije nekog grada tvoje zemlje! Uspeh je kada možeš svojim radom i delima probuditi radoznalost kod ljudi da zastanu i vide čiji je to spomenik, da ih zainteresuješ da pročitaju o toj osobi čiji je spomenik! Uspeh je kada barem jedna osoba prepozna i poštuje tvoj rad! Uspeh je čak i kada kritikuju moj rad! Uspeh je kada nisi zadovoljan svojim radom i da znaš da možeš bolje! Uspeh je sam rad!

Кирилл Борщев, Катарина Трипкович, Андоей Козлов

Фото: Senica.ru